Milo Đukanović retko se budi neraspoložen – a, i bilo bi nelogično da to čini kao suveren privatne mu države, čovek koji je stekao milione kroz kriminalne radnje i kao jedan od najvećih balkanskih moćnika. Pa, ipak, ako nešto kvari tu montenegrinsku idilu, onda je to pomisao na beskrajno prkosnog Gojka Raičevića, najugroženijeg novinara Evrope. Urednik opozicionog portala in4s.net, osnivač i predsedavajući Unije za neutralnost Crne Gore i disident Raičević, trudi se svakog dana, da makar malo zagorča život Đukanoviću i sviti oko njega.I u tome, uprkos brojnim hapšenjima, pretnjama, prebijanjima, iz dana u dan biva veoma uspešan. U ekskluzivnom intervjuu za Pobedu, Raičević analizira aktuelnu, ali još bitnije, buduću situaciju u Crnoj Gori.
Pobeda: Odrekli su se srpstva, ćirilice, crkve, istorije. Sada su se odrekli i Njegoša – da li je to moguće?
Raičević: Crna Gora se odrekla sebe, to je danas Montenegro koji ima sličnosti sa Crnom Gorom koliko Pavelićeva ideologija sa ideologijom ljudskih prava. Vlada NDCG je predložila da se Njegošev dan rođenja proglasi državnim praznikom, a njihov koalicioni partner Bošnjačka stranka je davno definisala Lovćenskog tajnovidca za genocidnog pjesnika. Suština ove predaje Njegoša u ruke Bošnjacima je da se ublaži pažnja na fijasko od izmišljene afere o državnom udaru. Spuštanje Njegoša na uže Bošnjačkoj stranci je trebalo da uznemiri srpski narod i skrene pažnju sa aktuelnih problema. Šefu “mojkovačkog klana” koji pokriva i mjesto premijara u vladi Mila Đukanovića ništa nije sveto.
Pobeda: Može li išta iznenaditi u društvu gde se dižu spomenici nacistima, a veštaci zaključuju da su devojčice krive što su ministri pokušali da ih ubiju?
Raičević: Ovdje ne važe ni pravila fizike. Slobodni pad u kojem se nalazi Montenegro kao da nema krajnju tačku. Taman kad pomisliš ne može gore, iznenade te sa novim događajem. Ministri su u očima ojađenog naroda nadljudi kojima sve može biti dozvoljeno. Nema ni pravosuđa – sudije, tužioci i sudski vještaci su potrošna roba sa svojom cijenom. Tako je i sa primjerom o kojem pitate. Nesmotrena djevojčica prelazi preko pješačkog gdje i udara džip nesrećnog ministra! Zamislite ludilo koje smo dotakli, čovjeka koji potpisuje takav dokument, a ima, vjerovali ili ne, i ljudi koji vjeruju u tu priču.
Pobeda: U Đukanovićevom teatru apsurda, posebno mesto ima navodni državni udar, koji ste raskrinkali u dokumentarnom filmu koji je izazvao veliku pažnju…
Raičević: Državni udar, ovaj poslednji od nekoliko koji su zatekli Montenegro u poslednjih dvadesetak godina, oslikava kako vlast više nema straha od suda javnosti, ni domaće ni strane. Boga ni naroda se odavno ne boje, a snagom novca kontrolišu javni servis, ali, nažalost, i većinu srpskih medija u CG, TV Pink, TV Prva i Informer. Tzv. međunarodna zajednica predstavlja najkarikaturalniji dio cijele priče. Zbog toga što je režim spreman na saradnju sa Zapadom po svaku cijenu, taj isti Zapad prihvata jeftino sceniranu i još jeftinije odigranu priču o državnom udaru – mada neće biti lako opravdavati režim pogubljen u moru sopstvenih gluposti.
Pobeda: Čuo sam na podgoričkim ulicama, jednu zanimljivu anegdotu. Kažu, kada bi se Gebels vratio među žive i došao u Crnu Goru, pogledao Pink M, prelistao Pobjedu i Dnevne novine, vratio bi se odakle je došao, ponižen i prevaziđen?
Raičević: Gebels se trudio da njegova propaganda ima neki logički slijed, ali ovi drugi, pomenuti u pitanju, shvatili su da logika i etika samo usporavaju njihov rad u zadovoljavanju potreba Mila Đukanovića. Mnoga novinarska imena su prodala obraz, dušu i bogatu novinarsku karijeru pred njen sam kraj. Da, Gebels bi se postidio u CG.
Pobeda: Upućeni kažu da u Crnoj Gori postoji mnoštvo državnih neprijatelja, ali da su dva glavna: Gojko Raičević, kojeg malo-malo valja prebiti i uhapsiti, ali i ćirilica, koju proteruju iz škola, dnevnika, državnih institucija…
Raičević: U Montenegru preko polovine stanovnika su “državni neprijatelji”. Svi koji vjeruju u Boga, pišu ćirilicom, govore srpski, vole Srbiju, Rusiju, drže do tradicije i porodičnih vrijednosti – i svi su oni neprijatelji. Gojko je samo jedan od njih.
Pobeda: Ujedinili ste sve faktore koji su protiv NATO pakta, a čini se da je glavni faktor dve trećine građana Crne Gore. Pa, uprkos tome, čini se i da je Crna Gora sve bliža NATO paktu. Iako američki Senat ume da kaže i drugačije… Šta se događa i šta će se tek događati?
Raičević: U godini koja prolazi (ili je prošla) jedan od najvećih ličnih uspjeha smatram formiranje Unije za neutralnost CG. Unija je najveća politička i nadpolitička koalicija u “modernoj” istoriji Crne Gore i u njoj su, bez razlike, komunisti i antikomunisti, radikali, liberali i demokrate, Srbi i Crnogorci. Istina, Unija nije ta koja će presudno odlučiti da li će CG ući u NATO ili ne, ali Unija ima svoju istorijsku ulogu da se ne miri sa okupacijom koja slijedi nakon eventualnog ulaska BJRCG u NATO. O sudbini CG odlučuju veliki, bilo je tako i prije, ali naša uloga je da ostane svjedočanstvo da narod nije dočekao okupatore sa ružama.
Pobeda: Kao ruski plaćenik, novinar u civilu i antidržavni element, očekujete li da se Moskva dodatno angažuje u rušenju demokratske, prosperitetne Crne Gore, ekonomskog tigra i stuba oslonca regiona?
Raičević: Rusija spava snom pravednika, vjerovatno bi nas potpuno zaboravili da im Đukanović nije uveo sankcije. Rusi su za partnera birali režim. Da nije bilo Rusa, ne bi bilo ni pokradenog referenduma, time ni “samostalne CG”, nastale nakon tog pokradenog referenduma. Novcem ruskih tajkuna vlast je finansirala referendumsku krađu, a ne dolarima, funtama ili markama. Rusija mora da bude odlučnija i da jasno iskaže da ima svoj interes, te da se taj ruski interes poklapa sa interesima srpskog naroda. Sve ostalo su tehnički problemi koje treba da rešavaju ljudi kojima je nacionalni interes, bilo ruski bilo srpski, makar jednako pri srcu koliko i novac. Bojim se da je do sada davana prednost ovima kojima je novac prioritet. Da budem precizan, očekivao sam da će Rusi prepoznati svoj interes i do sada, a ne da se čeka na dobru volju američkih republikanaca, engleskih konzervativaca, čeških komunista i hrvatskih…
Pobeda: Za, pokazali su izbori, najveći deo građana Crne Gore, glavno pitanje je kada i kako pada Milo. Ima li Gojko Raičević odgovor?
Raičević: Milo je pao i tragično završio na istorijskom smetilištu, ostalo je samo da mu to neko javi.
